Nekad život deluje kao trka. Trka na 100 metara, u kojoj vam na 95. metru kažu da se šprint produžava na 400m. Sve dok ne dođete do 390. metra gde vam doviknu da prelazite u srednjeprugaše, i da je pauza tek na 800 metara. A tamo stoji znak da je prvi odmor tek na 1500 metara. I tako skoro u nedogled. U takvoj trci, reći će vam sportaši, imate male šanse za pobedom jer niste primenili dobru taktiku od početka. A kako ste i mogli, branićete se vi, kad ste mislili da je kraj negde bliže?

Moždane vijuge mi poslednjih meseci rade 24 časa dnevno. REM faze tokom sna su svedene na minimum. I sam san je sveden na minimum. Kafa me podiže iz mrtvih svakog jutra. Ono što vidim ispred sebe, kao posustali plivač kojeg morske struje stalno udaljavaju od obale, jeste nedostižna peščana plaža, sunce čiji zraci se desetkovani probijaju kroz trščani suncobran, i tako potrebni blaženi mir.

A to će se ipak dogoditi. Stavio sam novčani ulog na tu kartu. Ostalo je još da proberem knjige koje ću poneti, i ubacim nekoliko majica sa kratkim rukavima. I najboljim trkačima je potreban odmor. Vi slobodno nastavite dok mene nema. Stići ću vas kad se vratim, ako budem hteo.